Ako želimo da ispravimo vrijednosti u našem društvu, pokušajmo dati najbolje od sebe. Kada sljedeći put budete željeli ismijati neki članak ili osobu, zapitajte se šta je to u vama što vas tjera da pljujete?
Živimo u sistemu poremećenih vrijednosti i, umjesto da damo ono najbolje od sebe, kako bismo te vrijednosti promijenili, mi smo ipak odlučili da pokazujemo ono što je najgore u nama. Naravno, opet to radimo, uglavnom, skrivajući se iza maski, jer negdje, ono dobro u nama, govori da ne bismo trebali tako.
A koje su to situacije koje nas „tjeraju“ da se ponašamo tako?
Kada govorimo o situacijama, skoro da i nema takve, a koja je medijski aktuelna, da se o njoj ne pametuje i da se takva ne ismijava.
Iako, rekli bismo različite kategorije, i ismijavanje i pametovanje imaju isti cilj: poniziti medijski aktuelnu osobu da bi se postigla nadmoć i nakupljeni (samo)prezir koji se nalazi u samom kritičaru (ismijavaču i pametnjakoviću).
Ismijavanje ili podsmijeh
Rekli bismo da sve što ima veze sa smijehom ima i sa humorom. Pa, iako je humor poželjna osobina, ipak postoji i ovaj oblik humora koji je društveno neprihvatljiv, a to je ismijavanje tuđih (ne)dostataka. Ovakvoj vrsti humora pribjegavaju agresivne osobe. Ipak, ovakva vrsta humora može imati opravdanje ako se radi o političarima i zločestim šefovima. Međutim, šta ako se ismijavaju osobe koje nam nisu nanijele nikavo zlo?
Neke, od takvih osoba su, npr. danas popularne starlete koje su dobile medijsku pažnju zahvaljujući svom izgledu i ponašanju i, naravno gledateljstvu, kojem je ovakav medijski sadržaj interesantan. Znamo da televizijski progami nude razne vrste takmičenja i reality showova, a publika, kao omađijana, gleda i pljuje. Ismijava, omalovažava i ponižava dotične osobe. Međutim, ono što publika ne zna jeste činjenica koja kaže da je televizija jedna vrsta kolektivnog ogledala i što su više gledane ovakve emisije, (a gledane su i te kako), to ima više onih koji preziru sami sebe.
Taj nakupljeni prezir uglavnom ima korijen u djetinjstvu, jer kad god smo doživjeli da nas roditelji ili druge važne osobe iz djetinjsta, omalovažavaju, zanemaraju, emotivno ili fizički maltretiraju ili kad smo bili napušteni, tada smo kupili stid. Talog po talog, stid zbog zabrane da se osjećemo tako, stid zbog roditeljske kazne jer smo bili radoznali i spontani, natalože se u tzv. toksični stid koji čini da djeca odrastaju u osobe koje ne vole i ne cijene sebe. Tačnije, osoba se stidi sebe, onako kako se u djetinjstvu stidila u odnosu na odrasle. U ovakvom stidu „ja“ postaje predmet vlastitog prezira, a da bismo preživjeli ovakav prezir prema sebi, koristimo ovakvu vrstu humora, odnosno ismijavamo druge. Ismijavanje ovdje služi kao dobro uzletište na nekoliko stepenica iznad druge osobe, kako bi omalovažavanje bilo izvedeno odozgo. Sa što sigurnije pozicije.
Tako ismijavajući i omalovažavajući tzv, starlete, ovakve emisije dobiju na gledanosti pa televizija nudi ono što gledateljstvo hoće, a gledateljstvo samo hoće da se oslobodi vlastitog bijesa i nakupljenog samoprezira. Prikazuje se ono što privlači i zadržava pažnju, proizvode se one emocije u kojima se prosječan čovjek lako pronalazi, odnosno onaj sadržaj sa kojima se gledateljstvo identifikuje. (Ovo se, također odnosi i na društvene mreže i na nedavni slučaj djevojčice, koja je dobro ocijenila kako se postaje popularan i, ne misleći ništa loše, za vrlo kratko vrijeme dobila preko milion pregleda i vrlo loših i ružnih kritika, odnosno ismijavanja. Ne zaboravite, da današnje društvo vrednuje popularnost.)
Najčešće kritike tzv. starletama: glupača, *urava, krava, glupa je k’o *urac, plastičarka, jezičara, je*ulja…
Pametovanje
Za razliku od starleta, mediji znaju (istina znatno rjeđe) prikazati i pokoju osobu koja je sama uspjela ostvariti svoj život i dati doprinos društvu. A oni, mediji, (televizija i internet),budući da bi trebali emotovati i kulturne emisije, odvoje nekoliko minutica i za osobe koje su svojim radom, trudom, učenjem i angažovanjem postigle to što jesu.
Međutim, naša stara poslovica kaže: Nije se rodio onaj koji je ljudima ugodio, pa se okome i na takve. Njih rjeđe ismijavaju, (a ima i takvih oblika ponašanja), ali zato pametuju.
Sam pojam pametovanje, predstavlja „rasipanje i/ili prosipanje pameti“, odnosno kaže: vidiš, budući da sam ja pametniji, mogu ti tačno pokazati gdje griješiš. Iako od „pametnog“ to objašnjenje, naravno, niko nije niti tražio.
A naši ljudi razumiju se u, ama baš, sve. Tako kritikuju eminentne stručnjake iz raznih oblasti, vrhunske sportaše, ili bilo koje druge osobe koje su svojim radom postale to što jesu, a najčešća ismijavanja ovakvih su:
„Eh, ti ćeš mi reći! Šta ti znaš! Kod nas sve sami stručnjaci, a narod nikad gluplji. Ne bi on bio na ovakvoj poziciji, da mu babo nije u toj stranci. Ova je sigurno dala nekome s vrha, pa sad pametuje…“
Zašto ljudi pametuju?
Zato, jer, namećući se, žele istaći sebe u pozitivnom svjetlu. Ova potreba za pametovanjem proističe iz egzistencijalne potrebe i podsvjesne želje da se opravda postojanje, da se da neki smisao životu i da se da potvrda vlastitoj vrijednosti. To opet vuče korijen iz djetinjstva i poruke koje roditelji šalju djeci, jer, ja sam dobar onoliko koliko sam pametan, a dobar i pametan, uglavnom, znače poslušan. Poslušno dijete je, smatra se, odraz kvalitetnog odnosa, ali da li je to tako?
Jer, kada se dijete kritikuje zbog neposlušnosti, u njemu se opet kupi stid. Dijete tada misli da je glupo i nesposobno i dolazimo do situacije iz prvog dijela ove priče.
Šta uraditi?
Nažalost, rješenje nije tako jednostavno. Svi imamo roditelje, a većina nas i jesmo roditelji, pa doživljavajući omalovažavanja i vrijeđanja od svojih roditelja, možda ne želimo to isto raditi svojoj djeci, ali omalovažavajući i ismijavajući druge, pokazujemo i učimo djecu svojim primjerom. Djeca najbolje uče iz primjera. Na takav načim, zapravo, pokazujemo koliko nedostajemo sami sebi.
Mediji su prepoznali da ismijavanje, pametovanje, zaglupljivanje i nasilje, mami puno više posmatrača, jer to je ono s čime se obični čovjek najlakše suživi, što mu je blisko i što može reći nešto o njemu samome. Pa, u skladu s time i emituje takve sadržaje.
Ipak, ne bi trebali da zaboravimo da je daljinski upravljač u našim rukama i da sami biramo programe i sadržaje koji nas interesiju.
Ako želimo da ispravimo vrijednosti u našem društvu, pokušajmo dati najbolje od sebe. Kada sljedeći put budete željeli ismijati neki članak ili osobu, zapitajte se šta je to u vama što vas tjera da pljujete? Jer, svojim komentarima samo podstičete takve sadržaje, a to, opet, puno govori ovama. Kada bismo svi mi ignorisali ove koji ne zaslužuju medijski prostor, oni bi za kratko vrijeme iščezli. Ali, po kome ćemo onda pljuvati, ako nema njih? Nećemo valjda, ovako pametni, pjuvati sami po sebi!?
Izvor: aura.ba
Primjedbe
Objavi komentar