Da li ste se nekad našli u situaciji da ste poželjeli dati otkaz, napraviti neki veliki poslovni zaokret u vašoj karijeri...vjerujem da smo se sigurno svi našli bar jednom. Ili ako možda niste, ima vremena, sve dođe na red. Nije to ništa loše, dogodi se i najboljima i najuspješnijima, ali jednostavno dinamika, tempo, količina posla, poneko nerazumijevanje nadležnih, pomanjkanje slobodnih dana, premalo dana godišnjeg odmora, osjećaj da se konstantno vrtite u krugu, dovede do toga. Međutim, zanima me, koliko vas je to pomislilo, a ujedno i napravilo nešto po tom pitanju?! U tom trenutku najčešće čujete rečenicu da kada se jedna vrata zatvore druga se otvore i to je baš tako ! Možda ne nužno tim redom - zatvoreno - otvoreno - zatvoreno - otvoreno - , ali ponekad nije ni loše da ide čak i ovim redom - zatvoreno - zatvoreno - zatvoreno .... - OTVORENO -
Ponekad je dobro dati otkaz. Iako se svima nama čini kako smo već uhodani s onim što radimo, kako na svim poljima možemo biti uspješni, s vremena na vrijeme dođe do popuštanja kočnica i zamora materijala, jednostavno ne da nam se više. Ljudima se to najčešće dogodi pred sam godišnji, kada krenu s odbrojavanjem dana do istog. Onda je koncentracija slabija, a fokusiranost na 'punjenje baterija' na odmoru, velika.A da ne pričam tek o povratku na posao nakon godišnjeg... ;) A nekima taj 'zamor materijala' potraje i malo duže. Prije nekoliko godina, upoznala sam Martinu Uzelac, koja je tada radila urednički posao na jednom portalu i lijepo smo surađivale. Nakon što sam pročitala nedavno jedan članak upravo u Martini, shvatila sam da se i njoj to dogodilo. Samo ona nije odbrojavala dane do godišnjeg, ona je odbrojavala koliko joj uopće ostane kvalitetnog vremena preko dana za nju i njezinu obitelj, a da ne ispadne sve samo posao, trčanje po djecu u vrtić, skuhaš ručak, provedeš s djecom vrijeme u parku, svaki dan obaviš istu rutinu i sutra sve ispočetka i još k tome, nisi ni zadovoljan. S 18 godina preselila se u Zagreb na studij, zatim se vratila pod roditeljski krov s 38 godina s mužem, dvoje djece, diplomom i kreditom za stan. Međutim, što sada ?! Hrabro je sagledala situaciju i rekla da može bolje, može drugačije i može kako ona želi. Začinjeno s dozom hrabrosti, krenula je u svoju pustolovinu i napravila veliki zaokret. 1. U kojem trenutku se dogodio klik kada je došao taj dan kada si rekla - 'Dosta je ! Dajem otkaz i selim se.' Što te potaknulo na tako drastičnu odluku i da li je to bila jednoglasna odluka tebe i tvoje obitelji? - Čovjek kroz život donosi razne odluke i prilagođava se situaciji nadajući se da će mu biti bolje.
Nije to bila neka nagla ili drastična odluku, jednostavno sam svoje znanje i energiju iskoristila u drugom smjeru izborom koji mi je donio kvalitetniji život. U našem slučaju presudila je želja za kreativnijim i zdravijim životom gdje možeš raspolagati svojim vremenom i načinom što, na koji, kako i koliko želiš raditi. Kada 20 godina živite novinarstvo, novinar ste za cijeli život. Nema tu zapravo oštrog reza, samo što sad imam i vrt. Odlučila sam izabrati svoje načine, puteve i teme kojima ću se baviti, prvenstveno zato što i nema ničeg bitnijeg od održivog razvoja. Sad uređujem Organski vrt i našu web stranicu, daleko više fotografiram što me neizmjerno usrećuje. Bilo je tu i detalja iz prethodnog profesionalnog života koji su nam s godinama sve više smetali. Kako smo suprug Igor Popović i ja još kao 'klinci' uz studij počeli svoj profesionalni rad za razne medijske kuće, prošli smo razne poslovne situacije koje doživljavaju ljudi općenito, a posebno u Hrvatskoj – neisplata honorara, tužbe, suđenja, kašnjenje plaća, nesigurna radna mjesta, od projekta do projekta, bezidejni i socijalno neosjetljivi poslodavci koji uglavnom nemaju dovoljno znanja, petlje ni kreativnosti - bilo da je riječ o hrvatskim ili stranim vlasnicima. Ulaskom u EU cijena rada je, pogotovo u medijskim poslovima, poprilično pala. U današnje se vrijeme podrazumijeva da se besplatno radi prekovremeno dok se sustavno svakodnevno zakidaju sva radnička prava i dok se mediji još više odmiču od svoje prvobitne namjene i novinarstva. Sve se svodi na ganjanje shareova ili klikova u službi profita. Sadržaj koji se nudi sve je lošiji, nekritičniji i degutantniji. Iznimke se mogu nabrojati na prste i riječ je uglavnom o neprofitnim medijima, a u njima su opet honorari i plaće još niži. Poznato je i da većina hrvatskih medija prikuplja marketinške bodove objavama o nepoštivanju prava i protuzakonitom poslovanju dok istovremeno godinama novinare drže radnički potpuno obespravljene kao honorarce.
U privatnim, komercijalnim medijima najobrazovaniji su, naravno, na dnu platne liste, a kako se nepotistička i uhljebistička ljestvica penje dođete do vrha na kojem ispada da na pet članova uprave ima jedva jedna diploma. Kako ni suprug ni ja nismo skloni robovanju i samosažalijevanju, naprosto smo odlučili sagledati druge mogućnosti vođeni idejom da želimo raditi ono što nas usrećuje i ispunjava. Za sebe.
2. Mnogi od nas bar jednom to pomisle, ali mnogi ništa ne naprave po tom pitanju. Smatraš li se zbog tog poteza hrabrom i da li si sada možeš reći da si zadovoljna? - Zapravo, ja na to ne gledam kao na hrabrost, više kao dosljednost svojim stavovima i razmišljanjima. Naravno da sam zadovoljna, odluke i donosiš kako bi bio zadovoljniji.
3. OK, kada si se već odlučila na tako drastičnu promjenu, jesi li odmah znala gdje ćeš i što dalje ili je prvo trebala 'obnova' uma i tijela? - Dokle god naša tijela nose naše duše, trebamo čuvati taj hram. Konstantna ljubav i briga se podrazumijevaju, kao i težnja za srećom, balansom i učenjem. Općenito se prioriteti u životu promjene kad dođu djeca, a nama se time iskristalizirala slika svega onoga što nikako više ne želimo i što bismo svakako željeli raditi u životu. Oduvijek sam, zapravo, voljela puno raditi i sve dok je to za mene predstavljalo izazov i ispunjavalo me na prijašnjim poslovima, to sam radila svim srcem. Ipak, dolaskom drugog djeteta, naravno da više nisam željela raditi besplatne prekovremene već biti što više sa svojom djecom. Također, žena sam od akcije koja voli teren i nikako nisam željela još koje desetljeće provesti sjedeći u uredu. Nisam nikako ni tip kućanice, suprug Igor Popović i ja sve poslove dijelimo zajednički, tako da je jedini način da objedinimo sve naše želje bio da sami stvorimo svoj posao i da radimo isključivo ono što volimo i u što vjerujemo. Posljednjih par godina posvetila sam se organskom uzgoju, sve, opet nekako od kad smo dobili djecu polako postupno.
Prvo je krenulo čeprkanjem po teglama, vremenom sve većim – sanducima, onda smo još u Zagrebu preselili u stan s vrtom čime sam ja već doživjela svojevrsni preporod. Zatim smo na Pašmanu posadili vrt i na kraju smo odlučili da hoćemo pravi organski vrt s drvenim uzdignutim gredicama. Srećom, osim već postojećeg povrtnjaka i voćnjaka, postojalo je to dobro odmoreno obiteljsko zemljište, idealno za ispunjenje svih mojih permakulturnih fantazija. Uživala sam u svakom trenutku i ubrzo shvatila koliko me to ispunjava, a izgradnja samog vrta predstavlja pravi izazov. Kad sam se s porodiljnog dopusta s drugim djetetom vratila na posao, nije ključno bilo što je situacija u firmi još lošija, naprosto sam ja bila drugačija i više nisam bila spremna na kompromise radi novca. Život je jedan i odlučila sam ga proživjeti kako ja želim, a ne kako mi ga nameće neodrživ sustav. Nisam više htjela kriviti kičmu ni u kom smislu. Ali da, bilo je i tjelesno. Kada su nam krenuli smanjivati plaće doživjela sam olakšanje. Znala sam da je to – to i da sada mogu konačno početi otpuštati sve što me 'držalo' zarobljenom. I da ću konačno puno, puno više vremena provoditi na svježem zraku izložena sunčevoj energiji jer me baš to obnavlja. U našem slučaju ideja da zapravo otvorimo OPG i prodajemo višak došla je sama po sebi, kao i puno drugih ideja prije, a naravno da je išla u paketu s preseljenjem budući da smo znali da se i iz tog razloga selimo na mjesto gdje imamo uvjete tako nešto pokrenuti.
Za nas, puno važnije je bilo stvoriti posao koji je samoodrživ.
4. Znači, ti si čisti dokaz da je ponekad dobro dati otkaz i napraviti promjenu? - Otkaze sam voljela davati i prije, uvijek u svrhu pronalaženja još boljeg posla na kojem mogu dobiti još bolje uvjete i naučiti još nešto. Radila sam u svim vrstama medija – na TV-u, na radiju, u tisku i na internet portalima, kao novinarka, urednica i/ili scenaristica. Volim izazove i nove projekte, a sve što sam savladala ranije koristim za promoviranje obiteljskog posla i održivijeg načina života. Promjene su dobre, one nas pokreću, to nije nikakvo ekskluzivno pravo pojedinca kao dokaz da se to može. To može svatko ostvariti, bitno je samo pritom razmisliti i stvari se već same nekako poslože. Sam taj transfer iz konzumenta u proizvođača pruža dodatni poticaj, samopouzdanje i osjećaj sigurnosti.
5. Jesi li i privatno spremna na rizik jer poslovno očito jesi? - Prihvaćanje rizika mi nikad nije bio problem, ako se u mom slučaju to može tako nazvati. Naravno da onaj poslovni dio ima odraz i na privatni jer čovjek je društveno biće pa jedno bez drugog ne ide. Daleko veći rizik po mene i moje zdravlje predstavljale bi monotonija i učmalost, dugotrajan osjećaj nezadovoljstva uz premalo kretanja. Mi smo u ovoj promjeni posla svakako znali što nas očekuje i kako ćemo ga graditi tako da je taj dio 'rizika' sveden na minimum, ako ga je i bilo. Takve poslovne postavke održivosti, odnosno načina na koji mi gradimo svoj posao, ne dođu same od sebe. Znaš da su najveće opasnosti pohlepa i nestrpljivost. Tome je prethodilo 20-ak godina iskustva, znanja, konstantog učenja i zanimanja te shvaćanja društva, poslovnih aktivnosti i brojnih drugih stvari....
6. Kolika je bitna podrška obitelji u tom trenutku i da je, recimo, nisi imala, bi li opet postupila isto? - Podrška obitelji u takvom je trenutku jako važna i naravno da sve radimo u dogovoru. Na hipotetsko pitanje mi je poprilično teško odgovoriti jer moram pogađati situaciju u paralelnim dimenzijama. No, poznavajući sebe i svog supruga (u ovoj dimenziji), podrška, međusobno poštovanje i razumijevanje ne bi u konačnici izostali, kako god. Tko zna, možda bih u tom slučaju i sada živjela u Zagrebu trenutno radeći kao instruktorica joge koja baca 'bombe sjemena' po gradu ili bi na Pašmanu uzgajala masline i pisala blog o tome. No, sigurno je jedino da nikad nisam provela više od četiri godine u komadu radeći u jednoj firmi, za jednog poslodavca. Jer oni to ne zaslužuju.
7. Što misliš koje su kočnice u životu koje nas koče i zašto se ne usudimo razmišljati malo otvorenijim pristupom? Je li to zbog sigurne plaće svaki mjesec, zbog neke navike ili nešto drugo? - Što se tiče otvorenijeg pristupa u razmišljanju, moj je dojam da većina ljudi živi po nekim uvriježenim pravilima koja nameću društvo i okolina, a ta ista pravila u suvremenom dobu su izgubila smisao i uopće nisu relevantna. Preispitati uvriježena pravila i navike zna biti teško, no tako otkrivamo imaju li ona za nas značenje. Svi smo mi robovi vlastitih želja pa valja pripaziti i otkriti što zapravo želimo.
8. Pokrenula si stranicu www.organskivrt.com, kako se razvijao vaš posao od početka do sada? - Izgradnja posla je išla sama po sebi, tu nije bilo ni puno mudrovanja ni pisanja projekata, kalkulacija, izračuna ni ničeg sličnog. Znali smo da od sada na dalje možemo raditi isključivo nešto u što sami vjerujemo, a koristili smo isključivo naše četiri ruke (priprema zemlje, izrađivanje drvenih uzdignutih gredica, sijanje, sađenje, malčiranje, branje ...), a stečena znanja i iskustva iz prijašnjih poslova usmjerili smo na razvijanje prodajnih kanala, marketinga, predstavljanje branda Organski vrt, izradu web platforme... iako smo znali da će prvi klijenti doći preporukom, a takvi i danas čine najveći broj naših kupaca. U našem primjeru kad kažemo 'izgradnja' Organskog vrta mislimo upravo na planiranje i oblikovanje našeg vrta po permakulturnim principima. Jednostavno oponašamo prirodne procese uz veliku bioraznolikost, a pritom ne koristimo nikakvu mehanizaciju, nikakve zagađivače, niti izokrećemo već čuvamo tlo. Vrt smo upravo 'gradili' na taj način; drvene uzdignute gredice u kojima se nalazi kompost (koji sami proizvodimo), prihranjujemo glistincem, koristimo isključivo oborinske vode i naravno, malčiramo - ni sebe ni zemlju ne maltretiramo. Rezultat svega je da imamo kvalitetne i zdrave plodove kojih ima sasvim dovoljno za raznoliku ponudu. Naravno, opljevimo mi tu i tamo, ali kad malčirate onda je to više zabava za šminku nego neka velika potreba. Uostalom, ni ne pokušavamo iskorijeniti sve druge biljke koje nismo mi uzgojili, one su itekako dobrodošle i potrebne. Nekome su korov kiselica, stolisnik, kopriva ili gavez, ali smatram da ljudi takve stvari još uvijek rade iz čistog neznanja i nepoznavanja svijeta oko sebe. U vrtu i voćnjaku uzgajamo preko 250 različitih vrsta povrća, voća i bilja. Uzgajamo isključivo kulture koje rastu u sezoni, tako da kod nas svježu rajčicu nećete moći dobiti u studenom (ili zimi), ali ćete moći npr. naručiti sušene rajčice ili pasiranu rajčicu.
10 % naših proizvoda čine prerađevine poput marmelada, ukiseljenog povrća, suhog voća ili orašastih plodova. Zahvaljujući kontinuiranom učenju o permakulturi i organskom uzgoju, zahvaljujući bioraznolikoj ponudi, u veoma smo kratkom roku, otkako smo se krenuli profesionalno baviti vrtlarstvom, počeli zarađivati jer smo znali i na koji ćemo način isključivo nuditi naše proizvode. Znači, od sijanja prve veće ture našeg sjemena u veljači pretprošle godine do ostvarivanja prvog prihoda Organskog vrta prošlo je tri mjeseca. Napominjem da je u to vrijeme već četvrtina vrta bila izgrađena, kao i postojeći voćnjak s obiteljskog imanja. Ipak nismo krenuli od potpune nule već smo, dapače, na korištenje dobili bogatstvo (za naše pojmove) u plodnoj zemlji s hranom koja tu već raste sama. Mi smo posao zamislili kao mali obiteljski biznis koji je ujedno održiv i ne zahtijeva velike troškove, osim našeg truda i vremena. Širenjem proizvodnje, u smislu da zadovoljimo veći broj kupaca ili da postanemo relevantan faktor na domaćem tržištu, nije nam u interesu jer bi na taj način sva održivost posla pala u vodu. Navest ću samo neke od primjera koji nam nikako ne bi išli u prilog tj. vratili bi nas starom modelu robovanja, rada i poslovanja od kojeg smo upravo pobjegli, odnosno napustili smo ga. Veća proizvodnja bi zahtijevala; više radne snage, više radnih sati, više birokracije, vjerojatno i veću 'obradivu' površinu, veći rizik plasmana i prodaje proizvoda, neizvjesnost naplate, obveze davanja prema radnoj snazi (mogućim novim zaposlenicima), ne bismo bili konkurentni, morali bismo uz redovne kupce i klijente imati i prekupca za naše proizvode, vjerojatno i prodajno mjesto. Mi smo pravi primjer da je manje – više, ako gradiš svoj održivi biznis i ako te ne 'pere' pohlepa. Dakle, svoje proizvode plasiramo isključivo preko web platforme organskivrt.com gdje objavljujemo sezonsku ponudu i jednom tjedno svojim klijentima dostavljamo u Zagreb 'košarice' po njihovoj želji. Samo u Zagreb! Jer nakon svake nas medijske objave pitaju za Samobor, Goricu, Zaprešić ili Rijeku.
Ideja je od početka i bila da sezonski imamo bogatu ponudu koliko je god maksimalno moguće u kontinentalnoj klimi, a bez grijanih plastenika ili bilo kakvog dodatnog utroška energije. Zimi je, razumljivo, naša ponuda daleko slabija, ali i dalje prilično šarolika baš zbog te velike bioraznolikosti našeg vrta. Ne možemo konkurirati velikima, niti to želimo. Imamo potpuno individualiziran pristup našim klijentima i želimo da tako i ostane. Naši kupci su većinom obrazovani mlađi ljudi (od toga ženske osobe 90%) koji rade više - manje po cijele dane, a svjesni su da moraju i nešto zdravo pojesti. Mi jednostavno za njih obavimo branje i dostavu organskog voća, povrća i aromatičnog bilja, a oni znaju da dobivaju kvalitetom i cijenom bolji proizvod, nego na placu uzgojen na konvencionalan način ili u trgovačkom lancu. Naravno, za tako nešto je potrebno i puno povjerenje između kupca i proizvođača jer ipak je u konačnici riječ o hrani. Imamo divne i vjerne mušterije, čak nam vraćaju i ambalažu.
Izvor: vecernji.hr
Primjedbe
Objavi komentar