Prevario sam najboljeg prijatelja u zajedničkom poslu i nikad si neću oprostiti...

OK, ovo nije baš ljepa priča, ali je moja i moram živjeti s njom. s posljedicama loših odluka koje sam donosio. S Matijom se poznam od kad smo imali 10 godina, sjedili smo u istoj klupi u osnovnoj školi, mame su nam prijateljice i zajedno su išle kod frizera, na kave, na plac, sve. ja i matija smo se zajedno prolazili sve tipične školske gluposti, zajedno smo kod tipa iz hrvatskog išli na instrukcije, a taj nam je potajno govorio kaj će biti na ispitu, pa bi mi jedini dobili 5 u razredu i onda umirali od smijeha.

nismo išli na iste fakultete, ali smo si ostali dobro. njega je zanimala ekonomija, mene pravo, ali uvijek bi otišli na pivu i uvijek smo imali neke kombinacije. kao s ovim iz hrvatskog koji nam je dilao pitanja s ispita, ja i matija smo uvijek imali takve neke ideje za zaradu. jedno vrijeme smo razmišljali da otvorimo lanac autopraonica, pa nam je neki tip nudio nekakvo skladište na Borongaju da otvorimo svoju teretanu…

tako smo odradili par sitnih poslova na faksu, čak smo za neke likove izrađivali web stranice za par soma kuna, a onda im isporučili templejte za blogove koje bi kupili za 30-35 dolara, hahha. i tako smo negdje, kad smo navršili 25, zaključili da bi bilo dobro otvoriti vlastitu firmu. dogovorili smo se da imamo sve pola-pola, ali je matija imao nekih problema s dugovima od starog, pa smo se dogovorili da će on neko vrijeme svoju polovicu lažno držati na odvjetniku, a ne sebi dok se to ne riješi. ja sam predložio svog obiteljskog odvjetnika, jer matija nije imao nikog pri ruci, a meni je ovaj lik pomagao i na faksu i stvarno zna posao.

to je tako ostalo, a firma je počela jako dobro. preprodavali smo opremu za urede, uglavnom monitore, kompjutere, modeme, printere. nismo bili veliki, ali smo bili snalažljivi. stvari smo uglavnom kupovali na Njuškalu, onda bi ih malo počistili i popravili da izgledaju kao novi, i onda ih prodavali firmama koje je bolio k je li nešto novo, glavno da radi i da je jeftino. biznis je dobro krenuo, zapravo, jako dobro, za par godina smo došli na 2-3 milijuna kuna prometa. a troškovi su bili minimalni, jer smo plaćali smo naše plaće, tajnicu, još dva prodavača. nismo uopće imali pravi ured, dogovorili smo se s nekim likom da nam ustupi svoju adresu za sjedište, napravili smo si dobre vizitke, a zapravo je cijela firma bila virutalna.

tako smo došli do 2014., a firma je godišnje okretala skoro 8 milja godišnje. imali smo i svoj ured, pravi ured, službene automobile i direktore prodaje, financija… raširili smo se u razne smjerove, a najviše nam je pomogao ugovor s jednim trgovačkim lancem, za njih smo nabavljali hrpu toga i nabijali im maržu. matija i ja nikad se nismo nadali tako nećemu, zapravo, on se posebno nije nadao. s vremenom je sve manje dolazio u ured, a sve više se javljao samo mailovima. ne znam kad, ali još malo prije toga mi se učinilo da ga posao više toliko ne zanima. imao je nekih privatnih problema, a ja sam se u međuvremenu oženio, dobio dijete, razvio neki novi krug poznanika s posla.

počeo sam hodati u odijelu, uzeo sam si Passata, nekako sam imao osjećaj da dobro napredujem. matija je i dalje hodao u tshirtu i tenisicima, na posao je dolazio na skuteru i nekako se nije više uklapao u firmu. čak mi je par puta pričao da razmišlja se vratiti na ekonomiju, nikad nije dao zadnjih par ispita. priznajem, počeo me smetati kaj on radi puno manje od mene, a i ostali s posla su počeli to onako usput spominjati. matija je naravno napravio pun k kad smo počinjali i skupljali govna s oglasnika, ali sad stvarno nije zaslužio svoju velku plaću. pokušao sam mu to par puta spomenuti, ali uvijek bi završio svađom.

u jesen 2014. matija je prestao dolazit, a prijetio je mailovima da firma ne ide u dobrom smjeru i da se on ne slaže s nekim odlukama. čak je jednom napisao da će nam blokirati poslovanje. Zvao sam ga i pitao koji mu je kurac, što se zbiva, a on mi je samo plakao na telefon. nisam uopće više prepoznavao svog frenda iz djetinjstva. kao da ga muči što nismo propali, kao da se ne zna nositi s našim novim statusom. mislim da je veliki utjecaj na to imala i njegova Sanja, koja je bila totalna hipi, nije se brijala ispod pazuha i samo je htjela ići po festivalima. stalno mu je govorila da mora u životu početi raditi važne stvari, a ne samo prodavati kante po uredima.

da ne duljim: nakon jednog takvog incidenta skroz sam puknuo, nazvao onog svog obiteljskog odvjetnika i pitao da li još uvijek on drži matijine udjele. potvrdio mi je da je, matija je to naprosto smetnuo s uma i nikad ih nije prebacio nazad na sebe (ili to, ili je još imao nekih problema, to nisam znao). jebiga, bio sam bijesan, frustriran, osjećao sam se da je užasno šupčinski od njega što mi rintamo, a on uzima lovu… i rekao sam odvjetniku da je Matija odustao od tih 50% i da ih zeli vratiti meni. odvjetnik me poznaje godinama, nije nista pitao, a Matija mu i tako nikad nije platio za te ulsuge. a nisu imali ni potpisane papire, službeno matija nikad nije ni postojao. u bijesu sam mu rekao da to napravi. idući dan sam bio vlasnik 100% naše zajendičke firme, a da matija to nije ni znao.

kad je za tri dana napravio još jednu glupost, vikao je na našeg direktora, nazvao sam ga i rekao: seronjo, odjebi više od nas. nemaš nikakvog pravo…. bio je skroz šokiran, šutio je, nikad nismo baš tako razgovarali. onda je počeo urlikati i govoriti da smo mi svi skupina idiota koji dilaju smeće za novac. ponovio sam mu da više nema nikakvo pravo srati po toj firmi i davati upute. “Matija, gotovo je. Nemaš više dionice. Provjeri s Filipovićem”. Šutio je i poklopio, a onda me nazvao za 10 minuta. Nisam se htio javiti. Osjećao sam se kao zadnje govno u Zagrebu. Taj dan me nazvao još 30 puta. Na kraju mi je poslao poruku: “Vidimo se na Sudu. Ne zaboravi ovaj dan”.

Prošlo je dvije godine od toga. Matija nikad nije tužio, otišao je sa Sanjom živjeti u Istru. Obrisao je fejs profil, ugasio je mail i ne koristi više stari broj mobitela. Pokušao sam ga kontaktirati preko nekih prijatelja, saznati što se događa… Čak sam u očaju htio ponuditi da mu vratim dio donica ili da zajedno prodamo firmu ili neš. nikad mi nije odgovorio. sad prije par mjeseci imali smo nekoliko propalih dogovora, par firmi nam nije platilo narudžbe, ostali smo dužni nekim ljudima i firma se našla u velikim neprilikama. nekad mi se čini da je to karma zbog onog što sam napravio Matiji.

Izvor: net.hr